Bili smo u vezi od trećeg razreda srednje škole, isti fax upisali, toliko smo voljeli jedno drugo i
vjerovali u zajedniču budućnost da sam preko cijelih leđa istetovirao njeno ime. Vjerovali ili ne, par
mjeseci nakon toga ostavila me i počela se viđati sa jednim asistentom na fax-u. Pao sam u depresiju,
fakultet zapostavio, jednostavno bez nje sam bio niko i ništa. Nakon skoro dvije godine patnje, odlučio sam da pokušam živjeti, a donekle su i moji roditelji bili zaslužni za to.
Prvo što sam morao je da uklonim tetovažu i otišao sam u jedan privatni centar. Kada sam došao, dočekala me medicinska sestra prema kojoj sam istog trenutka osjetio neku… ne znam kako da vam opišem, jednostavno kroz mene je prošao kao neki talas sreće. Na moju sreću osjećaji su bili obostrani i prije par dana smo proslavili 5 godina braka. Najčudnije od svega, zove se isto kao moja bivša djevojka, ali tetovažu sam naravno uklonio jer nije bitan natpis već kome je taj natpis posvećen. Iako duboko vjerujem da me moja Suzana neće napustiti, ne pada mi na pamet da se ponovo tetoviram, ne znam možda iz straha, jer sam nakon prve tetovaže bio ostavljen.