Oženio sam ženu koja me nije voljela. Prvo smo bili prijatelji, pa se počeli viđati, ali mi je uvijek davala do znanja da vezu i budućnost sa mnom ne vidi. Prestali smo se čuti, meni je život bio bolji nego ikad u drugim aspektima, ali je uvijek nešto falilo. Slučajno smo se sreli i proveli noć skupa. Ona je ostala trudna, ja sam inzistirao da se vjenčamo iako se i nismo dobro poznavali, dotad su najčešće razgovori bili površni jer ona nije dopustala drugo.
Ja sam od tog trenutka najsretniji čovjek na svijetu. Ona me zavoljela, ja sam samo sebi potvrdio ono što sam znao, da ju obožavam. Najljepša osoba iznutra i izvana. Tolko sam sretan da me nekad strah da je nemoguće i da će negdje puknuti. Radim duge i naporne smjene (kirurgija), a dođem doma i onda ne mogu zaspati satima jer mi previše godi gledati nju i bebu, kraj mene mirne i u snu. Jel moguće ovoliko nekoga voljeti?