Prošle godine sam bila mnogo bolesna, baš ozbiljno. Često sam povraćala, nisam mogla da jedem, 20 dan sam doslovno bila prikovana za krevet. Toliko sam oslabila da nisam mogla da gledam, da
pričam, mislila sam da ću umrijeti. Tako nemoćna, iscrpljena sam na trenutak otvorila oči, a ispred mene je stojao čovjek. U tom djeliću sekunde koliko sam imala snage da gledam sam vidjela tužne oči pune suza i pogled koji bi sve dao da ozdravim. Na sreću ozdravila sam, ali mi je to dokazalo da je moj otac jedina osoba koja bi i život dala za mene, i kada god pomislim da me ne voli i da mi ne
želi dobro zbog nekih mojih ludih bubica, sjetim se tog djelića sekunde, te slike koja mo je vječno ostala u glavi a dalje je svaki komentar suvišan. Tata hvala ti za sve što radiš za mene…