Kad sam bila malo dijete, imala sam svega 8 godina, udario me vlak. Borili su se za moj život 22 sata, i kad mi se stanje ‘stabiliziralo’ ostala sam u komi godinu dana.
Mojoj baki je otkazalo srce kad je čula za tu strašnu vijest i preminula je istog dana, a moja mama me na rukama nosila do našeg automobila i vozila moje polumrtvo tijelo do bolnice, i od tad je malo nestabilna, često se gubi i ima noćne more iako je od tada prošlo 11 godina. Iskreno žao mi je ubog svega toga, i osjećam se kao da mi je tada Bog dao drugu šansu za život i kako sam ustvari trebala umrijeti.
Upravo zbog toga sad evo krećem na medicinu i nadam se da ću spasiti nečiji život baš kao što su liječnici spasili mene, jako sam im zahvalna i sve bih dala da ih zagrlim, a nemam pojma tko su. Bit će teško ali uspjeti ću ja to, bako nadam se da si ponosna na mene i da me čuvaš!